10. мај 2012.

Maloletnička delinkvencija

Uzmemo li u obzir ponašanje mladih ljudi i komentare starijih trebalo bi da uskoro propadnemo. Jer ako na mladima svet ostaje a mladi su ovakvi  - mi sigurno propadamo! Tačnije već smo propali. Često možemo čuti reči slične ovima "Naš svet je dosegao kritičnu fazu, mladi ne slušaju roditelje i kraj sveta ne može biti daleko." Ili nešto tipa : "Današnja omladina je pokvarena u svojoj srži, mladi ljudi su zlobni i lenji, brbljaju na glas, oni halapljivo gutaju poslastice, ne poštuju starije, ne ustaju pred starijima jer preziru autoritet i tiranišu svoje učitelje." Ovo prvo autor bloga nije čuo jutros od starije komšinice nego je to napisao egipatski sveštenik još pre 6000 godina a drugo su, parafrazirane reči grčkog filozofa Sokrata. Takođe davno beše. Mnogo se dakle govori o lošem ponašanju mladih danas a mnogo se o tome i ranije govorilo. Psihologija u storiji o "lošem ponašanju" mladih ima svoju nit. Ona se provlači bilo kroz određivanje psiholoških karakteristika osoba koje vrše kriminal, bilo preko razmatranja uticaja grupa na ličnost koja vrši krimnal ili kroz forenziku, pomažući u rešavanju pravnih pitanja. Na ovu temu potsetila je učenica koja piše maturski rad iz psihologije pod istim nazivom kao ovaj članak a autor bloga se našao u ulozi mentora. Ona je i pored velikog truda i želje u aprilu pala na prijemnom ispitu za Policijsku akademiju. Odlično je uradila sve testove a onda je pala zbog toga što je tri santimetra niža od postavljenih kriterijuma. Lično, mislim da su kriminalci svih visina time dobili.
Ako kriminal mladih posmatramo kao socijalnu pojavu onda je presudan faktor porodica jer ako su maloletnici zapušteni ili nesrećni veće su šanse da krenu putem prestupništva. Mesto stanovanja je značajno kao faktor u kriminalnom ponašanju jer je selo sigurnije a u gradu ima više izazova, veća je anonimnost, na više mesta se može pobeći i sakriti se, što ohrabruje delikvente. Neki autori smatraju da kriminal raste proporcionalno sa gustoćom gradova. Zanimljivo je da se maloletnici koji se često sele više odaju kriminalu. 
Jedno veliko istraživanje na područiju grada Čikaga, poznata Čikaška studija, između ostalog dolazi do podatka da se kriminaltet maloletnika koncentirše u određenim delovima grada i određenim sredinama. 
Opšta orjentacija na materijalne vrednosti u svim razvijenim zemljama sveta utiče na motivaciju delikvenata. Uspehom se računa samo bogatstvo a nemaju svi ljudi jednake šanse da ga steknu i tako se javlja revolt iz koga može prosteći kriminalno ponašanje. Takođe se kriminal povećava u zemljama u krizi, ili onima koje su zahvaćene ratovima jer se stvara socijalni ambijent u kome je bespoštedno takmičenje ili nasilje legitiman način na postizanje cilja. A. Mergen tvrdi da su deca rođena u ratu ili nešto malo vremena posle rata sklonija kriminalitetu. To je naviše s toga što se vrsta i obim problema stanovnika povećavaju a vrednosni sistem se gubi. Tokom ekonomske krize na primer, maloletnici gledaju roditelje kako pošteno rade a nemaju dovoljno materijalnih sredstava dok se neki drugi ljudi bogate na nezakonite načine pa se oni, mladi i nestrpljivi, često buntovni nekada odlučuju da probaju da krenu tim putem. Maloletnici mogu svoje nezadovoljstvo da ispolje depresijom ali i napetošću, padom tolerancije na frustraciju, arogancijom, što sve vodi u konflikte i može odvesti u devijantno ponašanje (alkohol, narkotici ili prestupništvo).  Sociološke teorije ističu važnost porekla, porodice, klase kojoj adolescent pripada, materijalnom stanju, zanimanju i mestu stanovanja.
Dirkem razvija doktrinu socijalne dezorganizacije i anomije po kojoj je delikvencija prvenstveno uzrokovana socijalnim faktorima. Društvo produkuje delikvenciju na već opisani način: postavlja nefer pravila igre a onda to maloletnicima postaje motiv. Tako društvo samo prouzrokuje anomiju a ona porast kriminala. Ipak motivacija tipa zadovoljavanje potrebe za statusom ili motiv novca nisu dovoljni za objašnjavanje prestupničkog ponašanja jer oni postoje kod mnogih a nisu svi ti ljudi skloni kriminalu već se te potrebe mogu zadovoljiti i na druge načine - radom na primer.
Ovaj kratak prikaz socijalnih teorija kriminaliteta završićemo Mertonovom (Robert Merton, “Društvena struktura i anomija”, 1938.) teorijom odnosno njegovim opisom reagovanja na društvenu anomiju. Ljudi na anomiju reaguju na nekoliko načina:
  1. Konformitet - ciljevi koje osoba ima usklađuju se sa ciljevima društvene sredine
  2. Apatija - odustajanje od ciljeva (ovde se često javlja i upotreba droga i alkohola)
  3. Ritualizam - lični ciljevi se prilagođavaju datim okolnostima ili se od njih odustaje
  4. Ignorancija - društveni ciljevi se prihvataju ali se ostvaruju na nelegalan način
  5. Pobuna - borba protiv društvenih ciljeva, to je oštar i revolucionaran odgovr na društvene zahteve. To je česta motivacija kod privrednog kriminala.
Za zainteresovane evo kratkog prikaza socioloških teorija kriminaliteta:
Teorija pritiska: Emil Durkheim, Robert Merton, Albert Cohen, RichardCloward i Lloyd Ohlin.
Teorija društvenog nadzora: Emil Dirkem, Albert Reiss, David Matza,Gresham Sykes, Walter Reckless i Travis Hirschi
Teorija konflikta, odnosno radikalne teorije: Jeffrey Reiman, Austin Turk, KarlMarks, Friederich Engels, Willem Bonger, Richard Quinney, WilliamChamblis i George Vold.
Teorije kulturnog konflikta: Ernest Burgess, Rober Park, Clifford Shaw, HenryMcKay, Fredric Trasher, Walter Miller, Robert Redfield, Robert Faris,Thorsten Sellin, Marvin Woflgang, Franco Feracuti, Donald Taft, RalphEngland i Milton Barron.
Teorije simboličkog interakcionizma: Herbert Blumer, Edwin Sutherland,Frank Tannenbuam, C.H. Cooley, Erving Goffman i Edwin Lemer

Biološki i psihološki faktori kriminaliteta
Kada pričamo o pojedincu počinjemo sa biologijom i genetikom jer se one mogu smatrati osnovom, koferom punim potencijala koji donosimo na svet. Šta iznosimo na videlo dana, šta guramo u ćoškove a šta nosimo svaki dan, zavisi od nas i okoline u kojoj odrastamo i živimo.  Još je Platon govorio o tome da delikventno ponašanje jeste rezultat podleganja strastima, da proističe iz neznanja ili bolesti duše. Aristotel je govorio o nepopravljivim zločincima (dakle genetski zacrtanim kao takvima) koje treba eliminisati iz društva ili ih uništiti ili porterati. Što se tiče biofizičkih osobina najpoznatija teorija je Lombrosova, on smatra da postoje određene biofizičke osobine (iz kojih posle proističu i psihološke) koje su odlika delikvenata. On smatra da su kriminalci degenerisana varijanta "normalnog" čoveka. Oni se mogu poznati po izgledu: imaju nisko čelo, sastavljene obrve, izbočene jagodice, velike i klempave uši, izbočenu donju vilicu a ove fizičke osobine prati niz psihičkih osobina kao što su lenjost, buntvonost, lakomislenost, smanjena osetljivost na bol i sklonost praznoverju. Lombrozovoj teoriji predhode dve: da je kriminalce izumeo đavo i  Darvinova da su kreirani od strane boga šestog dana a potiču od majmuna. Lombrozo ih takođe dovodi u vezu sa majmunima i smatra da se nisu još "poljudili" dovoljno pa ih taj atavizam vuče u zločine. Mada nije jasno koja je to životinjska, majmunska vrsta tako sklona kriminalu. Šalu na staranu Lombroso smatra da civilizovani ljudi ideje o vršenju zločina suzbijaju obrazovanjem, pod destvom okoline i straha od kazne dok oni koji to ne mogu podležu animalnim instinktima i vrše najstrašnije zločine. Sve se to vidi, odražava, na licu kriminalca. Pošto do degeneracije mora doći mora doći i do zločina, zločin je dakle neizbežan. Lombrozova teorija, zanimljivo je reći, bila je primamljiva kasnije nacistima i uklapala se u njihovu ideologiju.
Fizionomija kriminalca po Lombrosu
Ako vas zanima koliko se dobri u predviđanju ko je kriminalac a ko ne, prema fizičkom izgledu probajte, rešite sledeći test: Kriminalac ili ne?  Autorka bloga je pogodila u 50% slučajeva, od 10 ljudi pet bi patilo u zatvoru bez razloga a čovek koji je podmetnuo požar delovao je jako pitomo, osećajno.

Pokušaj dovođenja u vezu crta lica i kriminalnih sklonosti imamo i ranije kod Đambatiste dela Porte (Giambattista della Porta). Ovaj izuzetno zanimljivi čovek koji je poznat kao pisac komada ustvari je dao mnoge doprinose nauci, usavršio je recimo kameru opskuru, bavio se crtanjem karata, problemom navodnjavanja, teleskopom i telegrafom. Bogat i obrazovan, odrastao je u kući koja je bila svratište za naučnike, muzičare, pisce i filozofe. Između ostalog bio je poklonik fiziognomike - nauke koja govori o tome da su ljudi fizički slični životinjama i kojoj životinji sliče te osobine i nose. Tako bi recimo čovek koji liči na lisicu trebao biti lukav a na orla hrabar. Dela Porta je obajvio knjigu "De Humana Physiognomia" 1576 godine o fiziognomici.
Frenološka mapa
Na istoj liniji je i Franc Gal, frenolog koji je verovao da na lobanji možemo očitati kakav je ko. On je mapirao lobanju, svako mesto imalo je svoju osobinu ili sposobnost pa se ispipavanjem lobanje utvrđivalo gde je mozak razvijeniji (gde ima čvoruga, ispupčenje) i tako je, smatrao je Gal, postojala, između ostalih i "čvoruga" za kriminal. Gal je tvrdio da je mozak podeljen na 27 odvojenih "organa" od kojih 19 delimo sa životinjama. "Organ" broj 6 mogao bi biti zadužen za kriminal jer taj deo se odnosi na: osećaj za imovinu, lakomost, instinkt akumulacije hrane, tendenciju da se nešto ukrade. Ništa manje zanimljiv za ovu temu je organ 4. koji se odnosi na samoodbranu i hrabrost, tendenciju da se zapada u tuče ali "organ" 5. ima taj ljudožderski instint i tendenciju za ubijanjem. Ko voli da sazna više o ovome ima ovaj lep sajt: Skeptic dictionary  a kome je do šale nek ispita svoje ljubavne čvoruge ovde: Love bumps! Sve su ovo pokušaji da se povežu fizičke karakteristike i osobine ličnosti koje bi vodile kriminalnom ponašanju.

Evo i zanimljivog citata inspirisanog fiziognomikom.
"Stepski vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak." 
Herman Hese, citat iz knjige "Stepski vuk."
U suštini, genetski faktori nisu tako značajni da bi dominirali, oni deluju indirektno tako što ostavljaju mogućnost (oni su dispozicije) da se kriminalno ponašanje razvije.  Ovi faktori su u sadejsvtu sa okolinom u kojoj se individua razvija ali i njenom aktivnošću. Danas se vrše neka ispitivanja poput snimanja EEG-a (snima se moždana aktivnost) mozgova lica koja su izvršila krivična dela pa se izvode zaključi ili se posebno ispituju tzv. kriminalne porodice - one u kojima generacijama članovi vrše krivična dela.

 
                 Možda najpoznatija priča o porodicama i kriminalu, film "Kum"

Kako bilo ta ispitivanja pokazuju da je kod kriminalaca frontalni deo mozga (najnovija i najsavršenjija tvorevina) manje aktivan te da sivih ćelija imaju manje, oko 11 %.  Genetske predispozicije imaju značajnu ulogu tendenciji ka agresivnom ponašanju pa onda i u vršenju nasiliničkih krivičnih dela.

Psihološke teorije za delikvenciju vezuju pojmove emocionalne stabilnosti, inteligencije i motivacije. W. Healey je prvi razmatrao psihičke faktore vezano za delikventno ponašanje  a on i Franc Aleksander povezuju ovakvo ponašanje sa nekim događajima i iskustvima u detinjstvu.  Očigledno poklonici Frojda ovi autori smatraju da svoju potisnutu seksualnu želju usmerenu ka roditelju delikventi kompenzuju drugim, prihvatljivijim, manjim zločinom (lesser crime). Oni pominju i neke socijalne uticaje kao što je siromaštvo.  Danas se ekonomska nesigurnost i razorene porodice smatraju glavnim etiološkim faktorom za javljanje maloletne delikvencije. Međutim to nije jedini faktor već puno toga zavisi i od ličnosti i socijalnog (najviše mikrosocijalnog) konteksta. Ovde ćemo malo progovoriti o teoriji neprilagođenosti, frustracije i uslovljavanja. Prema teoriji neprilagođenosti  prestupničko ponašanje je izraz neprilagođenosti, neprikladnog ponašanja pojedinca. Naša okolina neprestalno postavlja određene zahteve pred nas i oni koji ne uspeju da ih zadovolje, koji se neintegrišu se u zajednicu - ispoljavaju neprilagođeno ponašanje. Neki pobornici ovih teorija još dodaju i nesposobnost saosećanja, neznanje i nedovoljno vaspitanje kao faktor. Ovde se često pominju i sociopatske crte ličnosti jer one pogoduju vršenju prestupa a to su:
  • neprihvatanje društvenih normi
  • velika impulsivnost
  • egocentričnost
  • neprihvatanje društvenih normi
  • nesposobnost osećanja krivice
Ako pogledate ovaj filmić još jednom ćete čuti karakteristike psihopata ali i interesatnu teoriju da te osobine za određene (visoke) položaje mogu biti nešto što je prednost.


Frustracione teorije delikventno ponašanje posmatraju kao izraz gneva, ispoljavanje agresije. Pošto osoba ne može da zadovolji neke želje i potrebe ona zapada u bes, agresivnost i ispoljava je u delikventnom ponašanju napadom na objekte osujećenja ili njihovu zamenu. Na primer ne možete da tučete šefa koji vas nervira na poslu ali možete ženu, ona je slabija od vas i neće vas otpustiti. Ne možete da se zaposlite i smatrate da je kriva vlada vaše države pa pljačkate banku pri tom recimo ubijajući čuvara ili nekog od prisutnih jer vam se našao na putu ostvarivanja motiva, zadovoljavanja potrebe a sve u ime osvete vlastima. Inače frustracija se može prevazići ili na pozitivan način - povećanjem napora, traženjem načina da se prepreka ukloni ili na negativan način, smanjenom tolerancijom na frustraciju što rezultira ili agresijom ili povlačenjem u sebe.

Zanimljiv je slučaj Panč mi Pande. Panč mi Panda (Punch Me Panda) je konceptualni umetnik koji šeta ulicama Njujorka i poziva one koji su frustrirani, besni ili imaju loš dan da ga udaraju. On to zove "Panda terapijom". Obratite pažnju na Tijanu Robinson na 01:42 koja zamišlja svaki put da udara drugu osobu i na taj način izbacuje agresivnost iz sebe. Panč mi Panda legalizuje ovo osećanje besa usled frustracije, on govori da je O.K. imati ga i omogućava ljudima da tu agresivnost ispolje, "izbace iz sebe" na prihvatljiv i zabavan način.

Odgovori na pitanje zašto su neki ljudi skloniji da na agesivan način reaguju na frustraciju leži u njihovim nižim kognitivnim (intelektualnim) sposobnostima, poremećenim konativnim sposobnostima (volja), što vodi poremećaju svih funkcija a to opet vodi povišenoj anksioznosti (osećanju strepnje, napetosti) i agresivnosti. Nekada je u pitanju i organski poremećaj a češće je to loša socijalizacija (socijalizacija je socijalno učenje o poželjnim oblicima ponašanja u nekom društvu koje nas uči i koji su to po društvo štetni oblici ponašanja).  Saterlend (prema Skiner B.F., 1969.) govori o kriminalnom ponašanju kao naučenom, s obzirom da svako ponašanje vidi kao naučeno. Ono što je stečeno ne mora biti posledica imitiranja, već se delinkventno ponašanje može posmatrati pretežno kao posledica smanjene sposobnosti individue da se odupre socijalno negativnom ponašanju. Takvo ponašanje, može se reći, proizilazi iz nedovoljnog ili pogrešnog učenja kontrole. Zanimljivo je da se učenjem prenosi sve od metoda vršenja krivičnih dela do racionalizacje postupaka. Za ovo učenje važe isti psihološki principi kao i za svako drugo učenje.
Delikventi najčešće ispoljavaju frustraciju (ako imaju taj agresivan pristup) vandalizmom: "divljim uništenjem ili nanošenjem štete, bez ikakve koristi za ikoga (nemotivisano) a najmanje za učinioca."
Teorija uslovljavanja Eysenck-ova nam govori da su koreni delikvencije u nervnom sistemu. Tako se delikventi manje uslovljavaju na boli i ostala fizička uzbuđenja a lakše na psihičke stimulanse (lišavanja). Zato burno reaguju. Dakle odgovor bi mogao ležati u prirodi nervnog sistema.
Teorije o "Delikventu kao posebnom psihološkom tipu", zastupaju stanovište da je ovo jedan poseban psihološki tip sa svojim karakteristikama koje ga odvajaju od ostalih maloletnika. To su sledeće karakteristike: ima jake napade morbidne depresije, besa, nalazi zadovoljstvo u nanošenju bola drugome, zatvoren je u sebe, impulsivan i ne procenjuje dobro posledice svojih akcija, neodgovoran je a nezavistan. Sklon je racionalizacijama. Racionalizacija je mehanizam odbrane kojim se naš ego brani od sopstvenih loših, neprhvatiljivih želja i motiva dajući sebi i drugima neka potpuno racionalna objašnjenja svojih neracionalnih postupaka. Recimo da dete odrasta i shvata da mu je otac alkoholičar i počne i samo da pije po uzoru na njega. Zna da je to loše, vidi šta se dešava ocu ali govori da ne može da ne pije jer mu je to sigurno zapisano u genima. A protiv gena se ne može nije li tako? Ili govori da on mora da pije da se malo opusti od stresa u školi i kod kuće.
U svakom slučaju većina značajnih psiholoških teorija zasnivaju se na psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Frojda a suština ovih shvatanja je da je počinilac krivičnog dela imao neki problem u razvoju. Druga važna postavka je kolektivno iskupljenje društva kroz kažnjavanje pojedinaca. Suma sumarum delikventno ponašanje se prema psihoanalitičkim teorijama dešava iz nekiliko razloga:
  1. Kao proizvod određenih konflikata detinjstvu, koji nisu sanirani
  2. Usled suprotnosti moralnih normi delikventa i onih koje nameće društvo
  3. Ako je ličnost u konfliktu a njegovo je razrešenje bolno pa ona bira lakši ali istovremeno i delikventni način rešavanja konflikata.
  4. Usled nemogućnosti neurotične osobe da savlada svoje nagone
  5. Neki rani konflikti se rešavaju tako što učinilac dela bude kažnjen
  6. Može da se desi da samoodbrane inidividue u odnosu na njene bolne tačke prerastu u delikventno ponašanje
U jednom istraživanju (Todorović A., 1971.) adolescenti su sami procenjivali razloge svog ponašanja i kao najbitniji navedeni razlog je druženje sa asocijalnim ili antisocijanim osobama iz njihove okoline (40,7%) a kao značajan faktor izdvojen je i alkohol (31,2%), koji se konzumira u vreme izvršenja dela. Oko jedne četvrtine ispitanika smatralo je da značajnu ulogu u njihovom delinkventnom ponašanju ima njihova »narav«, neke njihove osobine ličnosti koje su izvan njihove kontrole. Ispitanici roditeljima i neadekvatnom vaspitanju nisu pridali poseban značaj, već je samo 14,3% ispitanika to navelo kao razlog njihovog neprilagođenog ponašanja a najmanja je važnost data vezi izmedu bolesti i delinkventnog ponašanja. Ovo ukazuje na to da oni "krive" sebe i svoje osobine a ne osećaju se žrtvama nesrećnih okolnosti.
Ispitivana je i emocionalna stabilnost maloletnih delikvenata. Emocije mogu biti razorne ili konstruktivne. Neke emocije kao što su strah i gnev ako su jake mogu da ometaju kontivno (intelektualno) funkcionisanje. Da li će emocije biti konstruktivne ili destruktivne zavsi od posebnih karakteristika situacije. Putem ispitivanja došlo od zaključka da su delikventi emocionalno nestabilni, razdražljivi i često uznemireni, da su to veoma senzitivne osobe. Ovakave osobine obično se tumače kao posledice odbačensti, osujećivanja, inferiornosti, ljubomore i sličnih osećanja. Healz i Broner smatraju da emocionalna napetost često predstavlja uzrok delikventnog ponašnja dece i omladine a uzrok može biti i duševna bolest. Neka istraživanja pokazuju da su delikventi emcionalno manje osetljivi ali su istovremeno i veoma labilni, jako osetljivi u određenim situacijama. Pojam emocionalne inteligencije ovde je veoma bitan jer ako emocionalna inteligencija obuhvata ostvarenje sebe uz svest o sebi i svom mestu u socijalnim ambijentima, kao i dobru procenu emocija svojih i tuđih, sposobnost saosećanja i prihvatanja (poštovanja) važećih socijanih normi onda je jasno da visoko emocionalo inteligentni nisu prestupnici. Veruje se da samo emocionalno sređene osobe mogu biti uspešne i korisne sebi i drugima. Što se sigurnosti u sebe tiče ona igra značajnu ulogu jer su delikvenciji skloni i oni maloletnici koji su nesigurni u sebe, koji svoje mogućnosti i sposobnosti podcenjuju ali i oni koji ih precenjuju. Stabilizacija voljnih sposobnosti vezuje se tu negde za 15 godinu kod delikvenata se to ne dešava. 
Verovatno udžbenički  primer svega pobrojanog, profil koji se uklapa do detalja je profil Mary Bell.



Kada govorimo o motivaciji osnovni problem leži u mogućnosti voljne kontrole postupaka, delikventi su impulsivniji i agresivniji i ta ponašanja slabije kontrolišu.Ovo se objašnjava narušenim procesom ravnoteže razdraženosti i inhibicije, gde je razdraženost neuporedivo snažnija. Motivi se inače (kao i emocije) definišu kao pokretači na aktivnost - dobru ili lošu. Neki od poznatih motiva maloletnih delikvenata su:
  • motiv socijalne i psihičke kompenzacije - maloletnik kompenzuje stvarne ili umišljene nedostatke
  • motiv osvetoljubivosti - čini prestup zbog stvarne ili umišljene nanete nepravde koja mu je naneta
  • statusni motiv - težnja za održavanjem statusa u društvu u kom se kreće
  • avanturistički motiv - motiv Toma Sojera i Haklberi Fina, da se doživi neka avantura. 
 
Motivacija svakako igra ulogu u tumačenju stvarnosti i ocenjivanju pojava prema svom vrednosnom sistemu, kao i kod formiranja razloga za donošenje odluke o konkretnom delu.

Uticaj inteligencije na delikventno ponašanje
Inteligencija je dobra sposobnost prilagođavanja - adaptibilnost po biološkim definicijama a po jednoj od psiholoških, na pr. Vekslerovoj ona je globalni kapacitet individue za svrhovito delovanje, racionalno mišljenje i uspešno operisanje u svojoj sredini. Ovoj sposobnosti se uvek pridavao značaj kada razmatramo ponašanje ljudi pa je tako postojala koncepcija o "Slaboumnom prestupniku" početkom 20. veka a zasnivala se na učenju o nasleđivanju mentalne inferiornosti. Po Godarovoj teoriji ("Juvenile Deliquent", 1915.) svako slaboumno lice je potencijalni prestupnik. Njegovi nalazi, potkrepljujući ovi tezu, govorili su o tome da je inteligencija većine prestupnika, merena Bine-Simonovom skalom, na nivou deteta od 10-12 godina. Ova koncepcija je danas odbačena ali empiriska istraživanja pokazuju da su delikventi u proseku manje inteligentni od druge omadine. Imaju primitivniju strukturu ličnosti, manju frustracionu toleranciju i skloniji su konzumiranju alkohola. Ipak činjenica je da oni niže inteligentni iz populacije delikventata ostavljaju više tragova i bivaju lakše uhvaćeni i zatvoreni a upravo njih su istraživači u mogućnosti da ispitaju. Silovanje češće čine osobe niže inteligencije dok privredni kriminal vrše oni sa razvijenijom sposobnošću. Manje inteligentni ljudi su češće saučesnici a retko organizatori. Osnovna ideja kada se o nižoj inteligenciji govori je da prestupnici ne mogu da sagledaju posledice svojih dela, da se slabije snalaze u svetu oko sebe zbog niže inteligencije. Međutim inteligencija je samo jedan od faktora delikvencije a kao primer da počinioci raznih krivičnih dela nekada imaju veoma razvijenu intelektualnu sposobnost može se uzeti slučaj Frenka Abigejla po kome je snimljen i poznati film "Catch Me if You Can" sa Tomom Henksom i Leonardom Di Kaprijem u vodećim ulogama. Frenk Abigejl je 1960. godine uspeo da stavi u promet 25 miliona falsifikovanih čekova u 26 zemalja, u toku 5 godina a sam je tada imao 16 godina. Tokom vremena uspešno je odglumio ulogu doktora, advokata pa čak i pilota! Izveo je uspešno peko 250 letova u 26 zemalja. Iako osuđen i zatvoren u zatvoru je proveo malo jer je počeo da radi kao konsultant za vladu ali i kao predavač terenrima FBI-a. Dakle notorni glupan. 
Može se reći da je kriminala među mladima (i ne samo njima) oduvek bilo, da on nije posledica samo jednog istaknutog i jasno izdvojenog faktora nego je njegova etiologija komplikovanija: stanje društva i države ukojoj se maloletnik nalazi, splet određenih socijalno ekonomskih uslova u kojima odrasta, stanje porodice (da li je razbijena ili cela, da li je podržavajuća ili zlostavlja, da li su uzori u njoj dobri i drugo), odnosi sa drugim ljudima u okruženju (nisu babe džabe govorile "S kim si onaki si") i aktivnost pojedinca njegova motivacija i osobine ličnosti dovode do delikventnog ponašanja.

Ovakvu priču mozda je naprikladnije završiti susretom sa najpoznatijim buntovnikom, Džejmsom Dinom i upečatljivim scenama iz filma "Buntovnik bez razloga".



Konsultovana literatura:
1. Škurić Milan (2003). Maloletnici kao učinioci i žrtve kriminala, Beograd
2. Dimitrijević Bojana, Ličnost maloletnih delikvenata: http://www.psihologijanis.org/clanci/45.pdf
3. Zveklić Elvira, (2010) Fenomenologija i pojavni oplici maloletničke delikvencije, Diplomski rad, Fakultet pravnih nauka, Banja Luka



Нема коментара:

Постави коментар