“Srce lupa kao ludo, čujem ga u ušima, kud god
pogledam ne mogu da sagledam ništa, sve se pomera izmiče, beži mi iz zenica i
muti se. Dišem ali svakim udahom, umesto da mi se um bistri, sve mi je gore i
gore. Misli mi izmiču, lete i jedino što mi se mota po glavi je da ću pasti
sad, ovde, na sred ulice, da ću umreti ovog momenta od srčanog udara jer se ovo
neće zaustaviti. Noge me sve slabije drže, ruke ne znam ni gde su ali kada hoću
da se naslonim na njih ili pridržim za zid kao da me ne slušaju. I noge i ruke
kao da su mi od testa, kao da nisu skroz moje. Sigurna sam da ću pasti, polako
već gubim svest a kad padnem tu na sred ulice ko zna šta će samnom biti.
Pokušavam da brojim na prolaznike koji imaju nešto crveno na sebi, da skrenem
misli ali osećam novi nalet straha koji mi kao plima polako i sigurno
nadolazi…” Ako ste prepoznali osećanja, misli, događanja iz predhodnog teksta
vi znate šta je panični napad jer ste ga doživeli.