15. август 2014.

Testiranje pred polazak u prvi razred

Pred upis u prvi razred za gotovo svakog roditelja, mnogo više nego za njegovo dete stresno je testiranje kod psihologa. To je deo procedure prilikom upisa u prvi razred osnovne škole i sastoji se od razgovora sa školskim stručnim saradnikom - psihologom ili pedagogom o različitim temama sa detetom, nakon čega stručni saradnik daje preporuku o tome da li je dete spremno da krene u školu ili nije. Ova preporuka nekim roditeljima izgleda ko presuda i žele da pripreme decu i da deca postignu natprosečni rezultat. U pokušaju da olakšamo roditeljima dajući im informacije (koje je moguće dati) o testiranju i najboljem pristupu, stavu o testiranju, pišemo ovaj test. U sklopu nastavne jedinice inteligencija iz predmeta psihologija u gimanziji ali i drugim programima, takođe se pominje merenje/testiranje inetligencije pa tekst koji pišemo može biti i izvor dodatnih informacija za učenike.
Tipično pitanje u IQ testovima za odrasle, primer

Testiranje inteligencije pred polazak u školu sa svrhom identifikovanja dece koja nisu spremna za školu počelo je 1904. godine kada je Alfred Bine napustio do tada uobičajeno utvrđivanje fizioloških karakteristika (kao recimo merenje obima glave deteta ili visine) i napravio seriju zadataka koji su proveravali intelektualne sposobnosti deteta. Pojednostavljeno rečeno poredeći uspeh deteta na testu (izražen umnim uzrastom) i kalendarski uzrast Bine je dobijao koeficijent (IQ) i na osnovu njega procenjivao da li je dete spremno da prati nastavu. Kada je je govorio o ovom svom testu on je ispoljavao oderđene strahove: da će deca biti obeležena rezultatom, da će se međusobno porediti kao da se radi o ekgzaktnim merama i da će loši rezultati testa sputavati razvoj deteta i utvrđivati ("zacementirati") način na koji ga učitelj vidi. Njegove sumnje nisu bile neosnovane.
Šta će biti ispitivano kod vašeg deteta?
Postoji nekoliko testova koji se koriste u našoj zemlji za proveru spremnosti za polazak u školu i svi su, možemo reći tako, pod velom tajne. To je zato da bi rezutati testiranja bili što obejktivniji. Sami testovi obuhvataju već pomenute intelektualne sposobnosti. Dugi deo koji se posmatra je emocionalna zrelost deteta. Pošto roditelji uglavnom ne znaju šta je to tačno i kao rezutat toga termin može da im zvuči jako stručno (i možda strašno) mi ćemo ovde reći da je to nešto što deca koriste svaki, ali svaki dan u njihovim aktivnim životima. Intelektualne sposobnosti obuhvataju pamćenje, opažanje, mišljenje, učenje, pažnju. Svaki dan kada vas dete obaspe pitanjima "A zašto?" ono uči, pamti šta ste mu rekli opaža u svetu oko sebe da li je to tačno ili ne, razmišlja o rečenom. Stručni saradnik u školi samo će proveriti u kojoj meri se to dešava i da li je ta mera odgovarajuća uzrastu deteta. Tačnije proveriće da li dete ima razvijene ove sposobnosti onoliko koliko to većina dece u njegovom uzrastu ima.
Pitanja se tiču nekih opštih znanja tipa: Čime se bave policajci ili lekari, postoje zadaci da se nešto nacrta - recimo figura čoveka, dete će trebati da imenuje boje ili broji do 20, da kaže osnovne stvari o sebi. Rečnik se ispituje tako što na primer dete treba da kaže kojim slovom počinje reč "Patka" ili kojim se završava. Posmatra se kako gradi rečenice da li su to proste rečenice, da li priča opširno ili ne, da li u priči ima detalja. Tokom celog testiranja utvrđuje se govorno - jezički status deteta. Pitanja snalaženja u suštini se tiču svakodnevnih stvari koje vaše dete zna. "Šta se uključi kada se noću vozimo autombilom?" ili "Da li je jabuka na ili ispod stola?", "Koji dan dolazi posle petka?" ili "Koji dan predhodi petku?","Šta je veće slon ili krokodil?" Dakle sve su to stvari sa kojima je dete imalo iskustva ili je videlo u svetu oko sebe, ili ste mu pričali ili je čulo u vrtiću, možda videlo u bioskopu, na TV-u ili u pozorišnoj predstavi.



Kako se odvija testiranje?
Roditelj nije prisutan, psiholog ili pedagog sedi za jednim stolom sa detetom i oni razgovaraju. Stručni saradnici se trude da opuste dete i da naprave lepu radnu atmosferu. Testiranje traje oko 30 minuta i ne žuri se, jer ljudi pa i deca lošije reaguju na pritisak i ograničenje vremena.  Nakon toga radi se interviju sa roditeljem koji je do tada bio sa druge strane vrata ali u blizini.
Šta znače rezultati testiranja?
IQ koeficijent ili koeficijent ineligencije izražava se brojem i govori o odnosu između broja urađenih zadataka na testu i kalendarskog uzrasta deteta. Posmatra se kako je dete uradilo test u odnosu na grupu dece istog uzrasta sa teritorije naše zemlje.
Inače inteligenicija je sposobnost koja se rasprostire normalno u populaciji, što znači da je najviše ljudi sa prosečnom inteligencijom a najmanje sa veoma visokom i veoma niskom.

Normalna distribucija inteligencije
Kategorije su sledeće:
1. Veoma visoka inteligencija (potencijalni geniji, IQ viši od 140)
2. Visoka inteligencija (IQ između 111-120)
3. Prosečna inteligencija (IQ je između 90-110)
4. Fiziološki tupi (IQ je između 70-89)

Najviše dece će spadati u pojas distribucije koji je obojen narandžastom bojom a od njih najviše će biti onih sa IQ  oko 100.

Zašto je dobro da se dete testira? 
U najvećem broju slučajeva sa vašim detetom je sve u najboljem redu ali ako se nešto dešava testovi će pokazati i ukazati na teškoće pa će moći na vreme da se reaguje. Ovo je jako važno, mnoštvo zaostataka je u ranom dečijem uzrastu nadoknadivo samo ako se na vreme reaguje. Kad je dete u pitanju ne treba biti sujetan, ako se nešto dešava dobro je znati i jako važno reagovati.
Disleksija, problem sa matematičkim rezonovanjem, problemi sa čitanjem mogu se ovim testovima uočiti. Sa druge strane mogu se uočiti talenti i snage deteta, može se razumeti kako dete uči i šta voli da usvaja. Dakle testiranje nam nudi bolje poznavanje našeg deteta. Tražiti i očekivati od dece da svi budu isti, da imaju iste sposbnosti, da ih iste stvari zanimaju i da su jednako motivisana da uče jednako je kao tražiti razred pun malih, programiranih robota. Deca, srećom, nisu ista.
Ukoliko dete dobije neki manji IQ skor možda ćete se zabrinuti. Testiranje inteligencije nije kao merenje visine ili težine deteta pa da je uvek pouzdano i daje isti rezultat. Dete može da bude neispavano, nervozno, uplašeno, bolesno ili jednostavno zbunjeno pa da lošije rešava zadatke. Pitajte stručnog saradnika gde je zapelo, zašto misli da je rezultat takav, pitajte kako možete da pomognete detetu i šta sa njim možete kod kuće da radite. Ako sumnjate u rezultate posetite i drugog stručnjaka i proverite rezultat. Kako god da reagujete zapamtite da vas dete gleda i prati vaše emocije. Zato ste vi smireni i puzdani da ćete se truditi i iznaći rešenje. Nikako niste besni ili depresivni zbog rezultata na testiranju.



Šta se dešava ako je dete iznad ili ispod proseka? 
Deca iznad proseka su darovita deca, obično se može primetiti i koja sposobnost im je bolje razvijena nego kod ostale dece tog uzrasta. Škole bi trebalo da vode računa o takvom detetu u smislu jačeg podsticanja na razvoj i negovanja uočenih talenta kod dece. Nastavnici bi trebalo da za ovakvu decu pripremaju individualizovane zadatke a često se programi za rad sa ovom decom planiraju pod okrijem programa za decu sa specifičnim potrebama. Tu se takođe planira i rad sa decom koja pokazuju slabije rezultate pa se individualizacija rada kod njih odvija tako što se za njih pripremaju posebni zadaci koji bi razvili one sposobnosti koje nisu u dovoljnoj meri razvijene.
Ukoliko dete ima IQ ispod 80 ono će imati težak zadatak  da prođu kroz redovno školovanje. Postoje škole za decu sa ovakvim sposobnostima i u njima je obučeno osoblje koje zna kako da zajedno sa decom dosegne maksimum u razvoju sposbnosti. U redovnim školama velika većina dece je daleko iznad koeficijenta  od 80 i nastavnici često nemaju potrebnu obuku za rad sa decom koja imaju drugačije sposbnosti. Ipak u pojedinačnim slučajevima pokazalo se stimulativno za dete da ide u redovno odeljenje a u nekim slučajevima to je frustrirajuće za njega. Na roditelju je da proceni i odluči gde će upisati dete, vodeći se interesom deteta i prateći njegove potrebe. Stručni saradnici mogu da preporuče a roditelji će preporuku prihvatiti ili neće.

Kako pripremiti dete za testiranje?
Nikako. Ovo je prilično frustrirajući odgovor za većinu roditelja ali zaista je tako. Ispitivanja pokazuju da uspeh na testiranjima budućih prvaka zavisi najviše od sredine u kojoj dete odrasta. Šta znači ovaj rezultat? Dete sa kojim se razgovara u porodici o stvarima koje ga zanimaju, kome se čitaju knjige, koje dolazi u dodir sa različitim pojavama oko sebe u svetu prirode i stvari, koje ide u vrtić i ima svoje drugare, jeste dete koje dobro radi ove testove. Ceo dotadašnji detetov život je bio priprema za testiranje i zato se opustite i opustite dete. Ne postavljajte mu velike zahteve, ne pravite od testiranja neku jako ozbiljnu i važnu situaciju jer bi se dete moglo uplašiti. Strah će uvek uticati negativno na rezultate. Detetu treba objasniti gde ide i kako će sve to izgledati, treba reći da će jedna žena - muškarac iz škole popričati sa njim o stvarima koje zna i da je taj razgovor zato što dete upisuje školu. Treba odgovoriti detetu na pitanja koja ima ali ne praviti dramu od ovog testiranja. Decu ne moramo učiti da čitaju i pišu pre škole ali ako dete želi možemo ga naučiti. Svako teranje i moranje pre škole otežava učitelju da kasnije razvije ljubav prema učenju. Pretnje tipa "Videćeš kad kreneš u školu!" ili "U školi će tebe doterati u red!" treba izbegavati jer vezuju negativne emocije za školu i to se može ispoljiti već na testiranju tako što će strah od škole, i strašnih ljudi u njoj ometati testiranje.
Jako je važno da dete pohađa predškolski program, tokom tih godinu dana ono će biti pripremljeno za testiranje. Preškolski program je obavezan i zakonom, škola može da traži potvrdu o tome da je dete pohađalo predškolski program.


Evo primera kako se i najbolji unervoze na ispitivanjima.

Šta se još testira?
Emocionalna zrelost deteta. O emocionalnoj zrelosti deteta zaključuje stručni saradnik na osnovu ponašanja deteta tokom testiranja. Ove procene mogu varirati jer za njih nema testova nego se procenjuju na bazi psihološke i pedagoške teorije i iskustva procenjivača. U suštini emocionalno zrela deca imaju kontrolu nad svojim emocijama (umesto da emocije kontrolišu njihove postupke), imaju emocionalne kočnice za izražavanje emocija na prihvatljiv način (naročito za bes i ljutnju), u stanju su da neko vreme odlože zadovoljstvo da bi stigli do cilja, u stanju su da istraju i kad im nešto ne ide (razvijena tolerancija na frustraciju), poštuju pravila igre i norme ponašanja. Emocionalno zrelo dete može da učestvuje u grupnim aktivnostima i rešava konflikte sa drugima na prihavtljiv način. Emocionalno stabilno i zdravo dete je i sigurno u sebe i samopouzdano (
prof. dr Emil Kamenov, Dragon, 2006).


Prilagođavanje sa obe strane
Kada se dete testira mi procenjujemo može li se ono prilagoditi školskim uslovima. Može li da sedi mirno 45 minuta, može li da sluša pažljivo učitelja i razume zahteve, može li da uspešno rešava zadatke i da se uklopi u odeljenje od tridesetak vršanjaka. Međutim može se, i treba, postaviti pitanje može li se škola prilagođavati onima kojima je namenjena? Kada stručni saradnik preporuči da dete nije spremno za školu, ono može da sačeka još godinu dana ili da se vrati u predškolski program. Ispitivanja pokazuju da pauziranje od godinu dana ne daje bolje rezultate kada se dete konačno upiše a deca koja su vraćana u predškolski program još su više bila oštećena: pokazivali su kasnije u školi lošiji uspeh. Može se reći da ni jedno ni drugo ne motiviše decu na učenje.
Šta onda raditi? Ako dete ne može da se prilagodi zahtevima onda zahteve, ukoliko je to moguće prilagođavamo detetu. Jednako kao što ćemo da nadarene praviti posebne programe tako ćemo imati posebne programe za oni koji nisu u proseku, nego malo ispod. Posao prosvetnih radnika je takav da se svako dete računa, svako je važno u svakom treba pronaći neku snagu, ono šta dete najbolje može i pomoći mu da to i učini. Dani kada su nastavnici samo predavali programe, bez potrebe da motivišu i sagledavaju učenike polako prolaze bez obrzira da li nam se novi "trend" dopada ili ne. Iz pozicije roditelja uvek treba tražiti učitelja koji će sagledati dete, razumeti ga i posvetiti mu se. Pri tome đak prvak - dete i njegovi roditelji moraju biti motivisani, svesni situacije i sarađivati sa učiteljem. U takvim slučajevima, uz pomoć drugova iz odeljenske zajednice može doći do pravih malih čuda.


Različita kultura i testiranje
Istraživanja pokazuju da je uticaj kulture iz koje dete dolazi veći na rezultat testiranja nego socio-ekonomski status. To znači da ukoliko je dete pripadnik druge kulture, ima drugačije odrastanje od većine, drugačije navike i pogled na svet, može da "kiksne" na testu iako nije manje inteligentno. Kalsičan primer bio bi primer romskog deteta iz siromašne porodice, koje se igra sa malo igračaka, ne poseduje televizor ili knjige, slabo ili nikako putuje iz mesta rođenja. Takvo dete bi na delu testa koj proverava opštu informisanost (ali i na ostalim delovaima) moglo da ostvari loš rezultat jer nema iskustva sa većinom stvari koje će biti pitano. To ipak ne znači da je dete niže inteligencije.
Dečija enciklopradija iz edicije "Pitanja i odgovori", izdavač "Pčelica"
Danas postoji niz edukativnih materijala poput Lepezice sveznalice i raznih dečijih enciklopedija (ukoliko nemamo svoje ima ih u bibliotekama). Na intenetu takođe ima odličnih Youtube edukativnih filmova i internet, čak fejsbuk stranica kao na primer Učiteljica Goca i  školarci gde je sav edukativni materijal besplatan.

Evo jednog filma sa Youtuba uz koji se može učiti azbuka:


Dakle ako vreme provedeno sa detetom iskoristimo da pored preškolske pripreme i mi nešto zajedno naučimo sigurno ćemo mu pomoći da se optimalo razvija, što je najvažnije pa samim tim i da uspešno prođe svoje testiranje za školu.

Literatura kojom smo se koristili:
Baucal A., Tovilović S. (2007) "Procena zrelosti za školu", Centar za primenjenu psihologiju Društva psihologa Srbije, Beograd

Radonjić S., Rot N. (2002) Udžbenik za drugi razred gimanzije, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd

Wikipedia

I za kraj (i to bi ujedno bio sažetak ovog teksta) pročitajte reči stručnog saradnika sa iskustvom, pedagoga u osnovnoj školi Jadranku Zorotović:


Procena zrelosti deteta za polazak u školu je, zaista, samo smernica za dobijanje opšte slike o orijentacionom potencijalu deteta za uspešno savladavanje školskih zadataka. To ni slučajno nije test inteligencije i svako poistovećivanje je potpuno pogrešno.
Procena zrelosti se uglavnom vrši pomoću testa TIP1, koji je standardizovan i napravljen upravo u tu svrhu. Test se zadaje individualno i nikada ne traje duže od 45 minuta. Dok traje testiranje, roditelj po pravilu čeka dete ispred prostorije u kojoj se ono vrši.
Testiranje se sprovodi iz praktičnih razloga:
♦ Služi nam da ujednačimo odeljenja prvog razreda;
♦ Da rano otkrijemo decu koja mogu imati teškoća u učenju i prilagođavanju na školu;
♦ Da utvrdimo stepen pripremljenosti dece za savladavanje školskih zadataka.
Test se sastoji od 5 subtestova:
1) Znanje – ispituje se stepen usvojenosti osnovnih pojmova o stvarima, živim bićima, nekim odnosima i pojavama, koje su deca stekla u porodici i predškolskoj ustanovi (znači, to su znanja koja su preuzeta iz predškolskog programa). Testom se ne ispituje reprodukcija informacija, već njihovo razumevanje);
2) Pamćenje – ispituje reprodukciju zadatog sadržaja (informacija);
3) Perceptivno zaključivanje – to su zadaci neverbalne sadržine kojima se ispituje razvijenost opažanja;
4) Verbalne sposobnosti – ispituju stepen razvijenosti govora i razumevanja jezika i
5) Logičke operacije – ispituje se logičko mišljenje kod dece.
Samo testiranje je neprirodna situacija, jer se detetu postavnjaju različita pitanja, stavlja se u razne problem situacije i za vrlo kratko vreme dobijamo o detetu veliki broj informacija: kakva su i kolika njegova predznanja, kakav je rečnik (koliko razvijen i bogat), da li izgovara sve glasove ili treba da ide kod logopeda, kako zaključuje (da li samostalno ili uz dodatnu pomoć), da li dobro pamti, da li je razvijena koordinacija oka i ruke, zna li neka slova ili sva ili možda čak i čita, da li zna da broji, kakva je motorika, da li misli brzo ili sporo, da li je stidljivo ili komunikativno, da li voli da ide u školu, kakva su mu interesovanja, da li ima dobru koncentraciju, kakva je pažnja, da li ima određene teškoće ili smetnje itd. Osim što ispitivač razgovara sa detetom i beleži njegove odgovore, on i posmatra kako se dete ponaša u test situaciji i uopšte za vreme čitavog tog susreta i notira sve što treba i može da posluži za formiranje mišljenja o detetu. Na osnovu svega navedenog i kasnijeg intervjua sa roditeljima, može se proceniti da li je dete emotivno zrelo, da li će biti uspešniji ili manje uspešan đak i da li će imati određenih problema u učenju ili prilagođavanju na školski život. Samo testiranje traje oko tridesetak minuta, nakon čega sledi intervju, tj. razgovor sa roditeljem ili starateljem, pri čemu pedagog/ psiholog dobija dodatne informacije o detetu, ali takođe treba da roditelju da povratnu informaciju o tome koliko je dete spremno za školu i određen savet o tome šta treba raditi sa detetom, do polaska u školu i na šta treba obratiti pažnju.
Test za ispitivanje gotovosti za polazak u školu se ne ocenjuje ocenama i ne može se dogoditi da dete „položi" ili „padne" na testu.
Deca su uglavnom zainteresovana za rešavanje zadataka koji se pred njih postavljaju, tako da roditelje ne treba da brine kako će se dete na testiranju ponašati.
Deci je to uglavnom zanimljivo i lako, naročito polaznicima koji su pohađali predškolsku ustanovu.
U većini škola, ispitivanje je unapred zakazano (prethodnim dolaskom roditelja u školu po termin testiranja ili dobijanjem poziva za testiranje preko predškolske ustanove).
Ovom prilikom zahvaljujemo se koleginici Jadranki na pomoći.








Нема коментара:

Постави коментар