3. фебруар 2015.

Tamna strana poslušnosti



Neposlušnost je reč sa negativnim predznakom, neposlušan je samo na jedan od mnogih načina loš. Od malena nas uče poslušnosti, a dobro dete i poslušno dete često su sinonimi. U školi se nastavlja negovanje poslušnosti i retko se hvali onaj učenik ko je neposlušan. Kasnije poslušnost se ceni kod radnika i građanina. Prema kome nas uče da budemo poslušni? Treba slušati vlast, lekare, naučnike, predstavnike religije kojoj pripadamo, nastavnike i učitelje, policiju i... jednom rečiju uče nas da slušamo autoritete.  Neposlušnost se kažnjava a poslušnost nagrađuje i neguje kod ljudi u društvu od malena. Ljudsko društvo teško je moguće bez poslušnosti međutim posušnost ima svoju mračnu stranu. Najpoznatiji primer, nacistička okrutnost u II svetskom ratu, kada su obični ljudi kakve srećemo na ulici svaki dan postali surovi, bez saosećanja za druge ljude i činili im zlo. Kasnije, kada su ih pitali kako su mogli da na tako brutalan način da se ponašaju mnogi od njih su govorili da su samo sledili naređenja, radili ono što su viši po rangu naredili.
Stenli Milgram (Stanley Milgram), socijalni psiholog, zainteresovao se baš za slučaj nacista u II svetskom ratu i postavio pitanje kako, pod kojim uslovima su ljudi spremni da poslušaju autoritet i zahtev koji je protiv moralnih normi i protiv savesti osobe koja treba da ga sprovede. On je u okviru Jel (Yale) univerziteta sproveo eksperiment istražujući ovu pojavu a u te svrhe postavio je oglas u kom traži subjekte koji bi učestvovali u njegovom eksperimentu koji se navodno, ispitivanja pamćenja. U oglasu je posebno naglašeno da se mogu svi javiti, da su potrebni obični ljudi: administrativci, kuvarice, šoferi, prodavačice.


Da ste se javili na ovaj oglas dočekao bi vas porfesor u belom mantilu, sede kose i sa bradom. Prijatan ali ozbiljan. Objasnio bi vam da ljudi bolje uče ako se kažnjavaju za neuspeh i da će u eksperimentu jedna osoba biti učitelj a druga učenik, te da će učitelji kada učenici pogreše zadavati elektro šokove učenicima. 

Ovo je prvo mesto na kome bi moglo da vam bude neprijatno, saznanje da će vas jako boleti udari struje ili da ćete zadavati nekome bol, te bi ovo bila prva tačka na kojoj bi mogi da kažete da odustajete. Niko to nije uradio od Milgramovih ispitanika ni u ponovljenim eksperimentima. U nameštenom izvlačenju, jer profesor i subjekt koji će biti vaš učenik su glumci i znaju o čemu se u eksperimentu radi, izvućićete ulogu učitelja. 

 
Kada se utvrdi da ste učitelj i da ćete vi zadavati elektro šokove odlazite zajedno sa eksperimentetorom u sobu u kojoj vezuju učenika za trake koje će sprovoditi strujne udare. Ovo bi bila druga tačka kada bi vam moglo biti jako neprijatno i stresno, i mnogi učesnici se rapspituju u ovoj fazi šta će se desiti sa učenicima, da li su oni zaštićeni. Opet iako je sad izvesno da ste osoba koja će zadavati drugome bol vi ne odustajete i odlazite u prostoriju gde se nalazi šok generator. Na njemu nalaze se dugmići koje treba ukljuciti da bi se povećao napon i poluga koja, kada je stisnete, zadaje drgom čoveku šok. Voltaža je obeležena brojevima ali i rečima, počinjala je od nule, prva je bila 15 a kasnije je rasla je za 15 volti svakim pogrešnim odgovorom. Na šok generatoru ispred kog bi ste seli pisalo bi i rečima „manji šok“, „šok srednje jačine“, „jak šok“, „veoma jak šok“, „intenzivan šok“, „Ekstremno jak šok“, „Žestok šok“ i na kraju je voltaža od 435 i 450 volti bila obeležena sa „XXX“. Od vas bi se dalje zahtevalo da čitate pitanja učenicima i da, kada pogreše pritiskanjem poluge zadate šok koji je po redu a zatim nastavite čitanje pitanja i po potrebi zadavanje šoka. Eksperiment kreće i „učenici“ greše pa voltaža raste. U jednom trenutku nakon što se voltaža nekoliko puta poveća za 15 čuli bi ste „učenika“ kako zapomaže i žali se da mu je loše, da mu srce odkazuje. Možda bi ste tada odustali? 



Većina ljudi ne odustaje, nastavlja da povećava voltažu i zadaje šok. Zastaju, neprijatno im je, obraćaju se profesoru (koji je sve vreme uz njih u prostoriji) sa pitanjem da li moraju da nastave, da li je ona ona osoba u drugoj prostoriji dobro i da li sve teče po planu. Glumac, navodni profesor sa univerziteta, naučnik dakle govori da je nužno nastaviti, da je sve ok, da je za eksperiment važno da subjekat nastavi. Jedan broj Milgramovih ispitanika odustaje ovde, na tački gde čuje „učenika“ kako zapomaže. Veći deo nastavlja čak i kad se posle buke u susednoj sobi čuje samo muk. Na kraju eksperimenta 65% ispitanika ide do kraja do 450 volti, misleći da su ubili drugu osobu. Bez obzira na varijacije koje je Milgram pravio u eksperimentu taj broj, broj ljudi koji istrajavaju je veoma sličan.  Na kraju ispitanicima se saopšti sa nisu zadavali elektro šokove i da nisu ubili nikog.
 

Većini lakne vidno, većina izveštava da im je bilo izuzetno stresno. Činjenica je ipak, da su obični ljudi koje svakodnevno srećemo bili spremni da strujom ubiju subjekte u naučnom ispitivanju memorije, jer im je tako rečeno – zarad nauke. Obični i pristojni ljudi, ljudi kao mi na naređenje autoriteta, bez neke prisile i pretnje bili su u stanju da izvrše zadatak koji se protivio etici i njihovoj savesti.
Milgram ni ne pokušava da objasni ovo ponašanje on samo otvara prozor u ljudsku okrutnost, ne tvrdi da ima objašnjenje za prizor. Njegovo ispitivanje je u to vreme diglo američko društvo na noge, posebno pošto je on pre izvođenja eksperimenta pitao eminentne psihologe Jel univerziteta da procene koliko će ljudi od 100 hipotetičkih nastavnika biti spreman da ide do poslednje voltaže. Njihova procena je da će na to biti spremno samo 3 od 100 ispitanika, veoma mali broj. Isto pitanje postavio je i psihijatrma iz medicinskih škola i dobio sličan odgovor, oni su verovali da će kod desetog šoka gde osoba zahteva da bude puštena i zapomaže odustati većina ispitanika. Niko nije mogao u Americi tada da se pomiri sa činjenicom da običan čovek na zahtev autoriteta može da bude tako svirep.
Svakako nakon ovog eksperimenta imamo o čemu da mislimo.
Pod kojim uslovima je čovek spreman da se odrekne društvenih, moralnih normi i zanemari svoju savest da bi poslušao autoritet? Koja je granica do koje bi ljudi išli u poslušnosti? Kako je moguće da i bez posebne prisile, bez većih posledica ako odbiju ljudi pristaju da poslušaju i budu surovi prema drugom ljudskom biću? Po čemu se razlikuju ljudi koji odbijaju da učestvuju u ovakvim aktivnostima?
Mek Dugal (Mck Dugal) smatra da postoji urođeni instinkt samoponižavanja i potčinjavanja, da je to urođena tendencija. To nije adekvatno objašnjenje jer bi u tom slučaju 100% ispitanika išlo do kraja i zadalo svih 450 volti a to nije slučaj. Verovatnije je objašnjenje koje daje Marej (H. Murrey, 1933) a koji govori o tendenciji ljudi da slušaju nekog kome se dive, da nekoga dožive kao superiornog, da odaju poštovanje nekome, povode se za njegovim primerom i da se konformiraju. Pošto je ova tendencija, kao i ostale 22 Marejeve urođena ni to nije adekvatno objašnjenje. Moguće je da se ono krije u agresivnim tendencijama koje ljudi imaju (urođenim ili stečenim) a koje pod ovim okolnostima dobijaju opravdanje i ispoljavaju se sa manje inhibicija. 
Kada dele odgovornost povećava se broj ljudi koji u Milgramovom eksperimentu nastavljaju da zadaju smrtonosne strujne udare. Oni pitaju naučnika da li je sve u redu, šta da rade, da li je osoba sa druge strane pristala na ekperiment i slične stvari pomoću kojih dele odgovornost za svoje postupke. Faktički odgovrnost je na njima ali bar imaju osećaj da dele odgovornost– on, autoritet mi je to rekao da učinim, on zna, prema tome njegova je odgovrnost.
Svakako najveća analiza ponašanja ispitanika u Milgramovom eksperimentu vezana je za činjenicu da naša verovanja o nekom autoritetu (vlasti, nauke ili drugom autoritetu) čine da u ime te ideje ili određenog čoveka vršimo, nemoralne, surove, brutalne stvari. Pri tome nas autoritet i ne mora direktno da prisiljava, dovoljno je da mi mislimo da on želi da nešto učinimo. Slepo verovanje autoritetu, vera do besmisla prikazana je u Orvelovom delu "1864" gde ljudi slepo verujući uzvikuju besmislene parole, paradoksalne po svom značenju. "Rat je mir", "Sloboda je ropstvo" i "Neznanje je moć".


Završićemo priču o mračnoj strani poslušnosti navodeći reči jednog od učesnika ponovljenog Milgramovog eksperimenta koji je išao do kraja, zadavši i poslednji šok drugom čoveku koji je bio obeležen sa XXX.
Na pitanje: „Ako bi ste povredili Nika, čija bi to odgovornost bila?“ ovaj ispitanik odgovara:
„Bila bi to moja odgovornost i moralno bi bila moja krivica. Mogao bih da kažem da sam sledio proceduru eksperimenta, možda da bi mogao da probam da okrivim nauku ali realno ja sam stiskao te dugmiće.“
“Čak i ako ste znali da bi ste bili moralno odgovorni za smrt jednog čoveka vi ste nastavili sa eksperimentom?”
“Nisam posebno ponosan na tu činjenicu, ali da. Nastavio sam.”

Na ovom Youtube filmu može se videti ponovljeni Milgramov eksperiment.

Sledeći put kada dobijete zahtev, setite se ovih ljudi, setite se Milgramovog eksperimenta i razmislite o tome šta vam je rečeno a ne toliko o tome ko vam je rekao.


Slike su preuzete sa sledećih linkova:






Literatura:
Nikola Rot - Osnovi socijalne psihologije Osnovi socijalne psihologije Autor: Nikola Rot Izdavač: ZAVOD ZA UDZBENIKE - BEOGRAD Godina izdanja: 2010.
Milgram experiment; 
http://en.wikipedia.org/wiki/Milgram_experiment

Нема коментара:

Постави коментар