17. јануар 2015.

Teorija razbijenog prozora



Desi se tako da neka kuća ili poslovni prostor bude napušten i vremenom počne da propada. U početku to propadanje se sastoji u nekim manje više prirodnim porcesima u vidu trave koja se pojavljuje tamo gde je nije bilo, pojavom rđe ili prašine koja se gomila na svemu. Sve dok nema prvog otpadka, makar i najmanjeg papirića napušteni objekat  je samo zapušten. Čim padne prvi papirić, pašće ubrzo i drugi, za njim treći pa konzerva pa stara kapa, tetrapak od soka i... na kraju će početi da se pojavljuje i veći otpad. Ova priča može da ima nekoliko varijacija.

Recimo da je prvi ili bar drugi papir sklonjen, počišćen.  Treći ne bi bio bačen a vreme do ponovnog bacanja otpada (prvog papirića) bi se produžilo. Recimo zatim da se ovaj napušteni objekat u „boljem“ delu grada ili u manjem gradu. Sigurno je da bi dugo trebalo da se neko odluči da baci otpadak, našvrlja nešto ili čak razbije. U nekom kraju gde je inače prljavo, zidovi išarani, gde već ima polupanih stakala, provaljenih vrata, gde se dešavaju vandalizam i krađa, novi takav prostor bi vrlo brzo bi poprimio isti izgled. Mada čak i tu ako bi pokušali da čistimo ovaj prostor ljudi bi ga manje uništavali.

Izgleda da uređenost prostora u kom boravimo utiče na naš odnos prema istom. Izgleda da se destruktivno ponašanje i kriminal šire ukoliko se ne reaguje na početne, sitnije prekršaje. Teorija razbijenog (ili razbijenih) prozora govori upravo o ovoj pojavi.