Desi
se tako da neka kuća ili poslovni prostor bude napušten i vremenom počne da propada.
U početku to propadanje se sastoji u nekim manje više prirodnim porcesima u
vidu trave koja se pojavljuje tamo gde je nije bilo, pojavom rđe ili prašine koja se
gomila na svemu. Sve dok nema prvog otpadka, makar i najmanjeg papirića
napušteni objekat je samo zapušten. Čim
padne prvi papirić, pašće ubrzo i drugi, za njim treći pa konzerva pa stara
kapa, tetrapak od soka i... na kraju će početi da se pojavljuje i veći otpad. Ova
priča može da ima nekoliko varijacija.
Recimo
da je prvi ili bar drugi papir sklonjen, počišćen. Treći ne bi bio bačen a vreme do ponovnog
bacanja otpada (prvog papirića) bi se produžilo. Recimo zatim da se ovaj
napušteni objekat u „boljem“ delu grada ili u manjem gradu. Sigurno je da bi
dugo trebalo da se neko odluči da baci otpadak, našvrlja nešto ili čak razbije.
U nekom kraju gde je inače prljavo, zidovi išarani, gde već ima polupanih
stakala, provaljenih vrata, gde se dešavaju vandalizam i krađa, novi takav
prostor bi vrlo brzo bi poprimio isti izgled. Mada čak i tu ako bi pokušali da
čistimo ovaj prostor ljudi bi ga manje uništavali.
Izgleda
da uređenost prostora u kom boravimo utiče na naš odnos prema istom. Izgleda da
se destruktivno ponašanje i kriminal šire ukoliko se ne reaguje na početne,
sitnije prekršaje. Teorija razbijenog (ili razbijenih) prozora govori upravo o
ovoj pojavi.