Neposlušnost je reč sa negativnim
predznakom, neposlušan je samo na jedan od mnogih načina loš. Od malena nas uče
poslušnosti, a dobro dete i poslušno dete često su sinonimi. U školi se nastavlja negovanje poslušnosti i retko se hvali onaj učenik ko je neposlušan. Kasnije
poslušnost se ceni kod radnika i građanina. Prema kome nas uče da budemo
poslušni? Treba slušati vlast, lekare, naučnike, predstavnike religije kojoj
pripadamo, nastavnike i učitelje, policiju i... jednom rečiju uče nas da
slušamo autoritete. Neposlušnost se
kažnjava a poslušnost nagrađuje i neguje kod ljudi u društvu od malena. Ljudsko društvo teško je moguće bez poslušnosti međutim
posušnost ima svoju mračnu stranu. Najpoznatiji primer, nacistička okrutnost u
II svetskom ratu, kada su obični ljudi kakve srećemo na ulici svaki dan postali
surovi, bez saosećanja za druge ljude i činili im zlo. Kasnije, kada su ih
pitali kako su mogli da na tako brutalan način da se ponašaju mnogi od njih su govorili
da su samo sledili naređenja, radili ono što su viši po rangu naredili.
Stenli Milgram (Stanley Milgram), socijalni psiholog,
zainteresovao se baš za slučaj nacista u II svetskom ratu i postavio pitanje
kako, pod kojim uslovima su ljudi spremni da poslušaju autoritet i zahtev koji
je protiv moralnih normi i protiv savesti osobe koja treba da ga sprovede. On
je u okviru Jel (Yale) univerziteta sproveo eksperiment istražujući ovu pojavu a u te
svrhe postavio je oglas u kom traži subjekte koji bi učestvovali u njegovom eksperimentu
koji se navodno, ispitivanja pamćenja. U oglasu je posebno naglašeno da se mogu
svi javiti, da su potrebni obični ljudi: administrativci, kuvarice, šoferi,
prodavačice.
Da ste se javili na ovaj oglas dočekao bi vas porfesor u belom mantilu, sede kose i sa bradom. Prijatan ali ozbiljan. Objasnio bi vam da ljudi bolje uče ako se kažnjavaju za neuspeh i da će u eksperimentu jedna osoba biti učitelj a druga učenik, te da će učitelji kada učenici pogreše zadavati elektro šokove učenicima.
Ovo je prvo mesto na kome bi moglo da vam bude neprijatno, saznanje da će vas jako boleti udari struje ili da ćete zadavati nekome bol, te bi ovo bila prva tačka na kojoj bi mogi da kažete da odustajete. Niko to nije uradio od Milgramovih ispitanika ni u ponovljenim eksperimentima. U nameštenom izvlačenju, jer profesor i subjekt koji će biti vaš učenik su glumci i znaju o čemu se u eksperimentu radi, izvućićete ulogu učitelja.
Kada se utvrdi da ste učitelj i da ćete vi zadavati elektro šokove odlazite zajedno sa eksperimentetorom u sobu u kojoj vezuju učenika za trake koje će sprovoditi strujne udare. Ovo bi bila druga tačka kada bi vam moglo biti jako neprijatno i stresno, i mnogi učesnici se rapspituju u ovoj fazi šta će se desiti sa učenicima, da li su oni zaštićeni. Opet iako je sad izvesno da ste osoba koja će zadavati drugome bol vi ne odustajete i odlazite u prostoriju gde se nalazi šok generator. Na njemu nalaze se dugmići koje treba ukljuciti da bi se povećao napon i poluga koja, kada je stisnete, zadaje drgom čoveku šok. Voltaža je obeležena brojevima ali i rečima, počinjala je od nule, prva je bila 15 a kasnije je rasla je za 15 volti svakim pogrešnim odgovorom. Na šok generatoru ispred kog bi ste seli pisalo bi i rečima „manji šok“, „šok srednje jačine“, „jak šok“, „veoma jak šok“, „intenzivan šok“, „Ekstremno jak šok“, „Žestok šok“ i na kraju je voltaža od 435 i 450 volti bila obeležena sa „XXX“. Od vas bi se dalje zahtevalo da čitate pitanja učenicima i da, kada pogreše pritiskanjem poluge zadate šok koji je po redu a zatim nastavite čitanje pitanja i po potrebi zadavanje šoka. Eksperiment kreće i „učenici“ greše pa voltaža raste. U jednom trenutku nakon što se voltaža nekoliko puta poveća za 15 čuli bi ste „učenika“ kako zapomaže i žali se da mu je loše, da mu srce odkazuje. Možda bi ste tada odustali?
Većina ljudi ne odustaje, nastavlja da
povećava voltažu i zadaje šok. Zastaju, neprijatno im je, obraćaju se profesoru (koji je sve vreme uz njih u prostoriji) sa pitanjem da li moraju da nastave, da li je ona ona
osoba u drugoj prostoriji dobro i da li sve teče po planu. Glumac, navodni
profesor sa univerziteta, naučnik dakle govori da je nužno nastaviti, da je
sve ok, da je za eksperiment važno da subjekat nastavi. Jedan broj Milgramovih
ispitanika odustaje ovde, na tački gde čuje „učenika“ kako zapomaže. Veći deo
nastavlja čak i kad se posle buke u susednoj sobi čuje samo muk. Na kraju
eksperimenta 65% ispitanika ide do kraja do 450 volti, misleći da su ubili
drugu osobu. Bez obzira na varijacije koje je Milgram pravio u eksperimentu taj
broj, broj ljudi koji istrajavaju je veoma sličan. Na kraju ispitanicima se saopšti sa nisu
zadavali elektro šokove i da nisu ubili nikog.
Većini lakne vidno, većina izveštava da im je bilo izuzetno stresno. Činjenica je ipak, da su obični ljudi koje svakodnevno srećemo bili spremni da strujom ubiju subjekte u naučnom ispitivanju memorije, jer im je tako rečeno – zarad nauke. Obični i pristojni ljudi, ljudi kao mi na naređenje autoriteta, bez neke prisile i pretnje bili su u stanju da izvrše zadatak koji se protivio etici i njihovoj savesti.
Milgram ni ne pokušava da objasni ovo
ponašanje on samo otvara prozor u ljudsku okrutnost, ne tvrdi da ima
objašnjenje za prizor. Njegovo ispitivanje je u to vreme diglo američko društvo
na noge, posebno pošto je on pre izvođenja eksperimenta pitao eminentne
psihologe Jel univerziteta da procene koliko će ljudi od 100 hipotetičkih
nastavnika biti spreman da ide do poslednje voltaže. Njihova procena je da će
na to biti spremno samo 3 od 100 ispitanika, veoma mali broj. Isto pitanje
postavio je i psihijatrma iz medicinskih škola i dobio sličan odgovor, oni su
verovali da će kod desetog šoka gde osoba zahteva da bude puštena i zapomaže
odustati većina ispitanika. Niko nije mogao u Americi tada da se pomiri sa
činjenicom da običan čovek na zahtev autoriteta može da bude tako svirep.
Svakako nakon ovog eksperimenta imamo o
čemu da mislimo.
Pod kojim uslovima je čovek spreman da se
odrekne društvenih, moralnih normi i zanemari svoju savest da bi poslušao
autoritet? Koja je granica do koje bi ljudi išli u poslušnosti? Kako je moguće
da i bez posebne prisile, bez većih posledica ako odbiju ljudi pristaju da
poslušaju i budu surovi prema drugom ljudskom biću? Po čemu se razlikuju ljudi
koji odbijaju da učestvuju u ovakvim aktivnostima?
Mek Dugal (Mck Dugal) smatra da postoji
urođeni instinkt samoponižavanja i potčinjavanja, da je to urođena tendencija.
To nije adekvatno objašnjenje jer bi u tom slučaju 100% ispitanika išlo do
kraja i zadalo svih 450 volti a to nije slučaj. Verovatnije je objašnjenje koje
daje Marej (H. Murrey, 1933) a koji govori o tendenciji ljudi da slušaju nekog
kome se dive, da nekoga dožive kao superiornog, da odaju poštovanje nekome,
povode se za njegovim primerom i da se konformiraju. Pošto je ova tendencija,
kao i ostale 22 Marejeve urođena ni to nije adekvatno objašnjenje. Moguće je da
se ono krije u agresivnim tendencijama koje ljudi imaju (urođenim ili stečenim)
a koje pod ovim okolnostima dobijaju opravdanje i ispoljavaju se sa manje inhibicija.
Kada dele odgovornost povećava se broj ljudi
koji u Milgramovom eksperimentu nastavljaju da zadaju smrtonosne strujne
udare. Oni pitaju naučnika da li je sve u redu, šta da rade, da li je osoba sa
druge strane pristala na ekperiment i slične stvari pomoću kojih dele
odgovornost za svoje postupke. Faktički odgovrnost je na njima ali bar imaju osećaj da dele odgovornost– on, autoritet mi je to rekao da učinim, on zna, prema tome njegova je
odgovrnost.
Svakako najveća analiza ponašanja ispitanika u Milgramovom eksperimentu vezana je za činjenicu da naša verovanja o nekom autoritetu (vlasti, nauke ili drugom autoritetu) čine da u ime te ideje ili određenog čoveka vršimo, nemoralne, surove, brutalne stvari. Pri tome nas autoritet i ne mora direktno da prisiljava, dovoljno je da mi mislimo da on želi da nešto učinimo. Slepo verovanje autoritetu, vera do besmisla prikazana je u Orvelovom delu "1864" gde ljudi slepo verujući uzvikuju besmislene parole, paradoksalne po svom značenju. "Rat je mir", "Sloboda je ropstvo" i "Neznanje je moć".
Svakako najveća analiza ponašanja ispitanika u Milgramovom eksperimentu vezana je za činjenicu da naša verovanja o nekom autoritetu (vlasti, nauke ili drugom autoritetu) čine da u ime te ideje ili određenog čoveka vršimo, nemoralne, surove, brutalne stvari. Pri tome nas autoritet i ne mora direktno da prisiljava, dovoljno je da mi mislimo da on želi da nešto učinimo. Slepo verovanje autoritetu, vera do besmisla prikazana je u Orvelovom delu "1864" gde ljudi slepo verujući uzvikuju besmislene parole, paradoksalne po svom značenju. "Rat je mir", "Sloboda je ropstvo" i "Neznanje je moć".
Završićemo priču o mračnoj
strani poslušnosti navodeći reči jednog od učesnika ponovljenog Milgramovog
eksperimenta koji je išao do kraja, zadavši i poslednji šok drugom čoveku koji je bio obeležen sa XXX.
Na pitanje: „Ako bi ste povredili Nika, čija bi to odgovornost bila?“ ovaj ispitanik odgovara:
„Bila bi to moja odgovornost i moralno bi bila moja krivica. Mogao bih da kažem da sam sledio proceduru eksperimenta, možda da bi mogao da probam da okrivim nauku ali realno ja sam stiskao te dugmiće.“
Na pitanje: „Ako bi ste povredili Nika, čija bi to odgovornost bila?“ ovaj ispitanik odgovara:
„Bila bi to moja odgovornost i moralno bi bila moja krivica. Mogao bih da kažem da sam sledio proceduru eksperimenta, možda da bi mogao da probam da okrivim nauku ali realno ja sam stiskao te dugmiće.“
“Čak i ako ste znali da bi ste
bili moralno odgovorni za smrt jednog čoveka vi ste nastavili sa
eksperimentom?”
“Nisam posebno ponosan na tu
činjenicu, ali da. Nastavio sam.”
Na ovom Youtube filmu može se videti ponovljeni Milgramov eksperiment.
Sledeći put kada dobijete zahtev, setite se ovih ljudi, setite se Milgramovog eksperimenta i razmislite o tome šta vam je rečeno a ne toliko o tome ko vam je rekao.
Slike su preuzete sa sledećih linkova:
Literatura:
Nikola Rot - Osnovi socijalne psihologije Osnovi socijalne psihologije Autor: Nikola Rot Izdavač: ZAVOD ZA UDZBENIKE - BEOGRAD Godina izdanja: 2010.
Milgram experiment;
http://en.wikipedia.org/wiki/Milgram_experiment
Нема коментара:
Постави коментар